Sveti Dionizije svake noći izlazi iz svog kivota na Jonskom
otoku Zakintosu kako bi mornare sigurno vratio kući s mora
Sada se okrećemo načinu na koji čuda djeluju. Pozivamo ih
u naš jezik. Osjećamo ih u ustima.
Molimo da više ne govorimo riječima, već samo
misterijom Mora. Juče sam okretao stranice
vrlo velike knjige. I osjetio
to listanje u sebi. Kao da me knjiga čita.
I moja prošlost se uzdigla poput budućnosti. Poput jedne
od mnogih budućnosti koje se njiše na valovlju horizonta.
Ne, astrolog u svojim šalovima to nije mogao predvidjeti.
Ni novčići Ji Đinga na stolu. Stabljike stolisnika
pored njih u toj maloj baršunastoj vrećici s uzicom.
Niti školjke kaurija raspršene po platnenoj karti.
Niti sve rune i kosti mrtvih. Čak ni ikone
koje su počele plakati. Ali vjetar
se uzdigao u meni. Sveti Dionizije tamo sve od
otoka mog djeda. Morske alge svakog jutra
na njegovim papučama. U njegovom kivotu. Mumificirani
njegovi ostaci koji nose miris soli mora.
I upalio sam svijeću - čak ovdje, stotinama kilometara
od Grčke. Upalio sam je na drugoj svijeći.
Hvaleći svjetlost što se umnožava, ulazeći u nas misteriozno
dok izlazimo pri rođenju iz ženske tame, vrišteći
i plačući da bismo se vratili unutra. I hvalio sam
tamu tu nutarnju iz koje smo svi došli -
Veliki Haos, Primordijalne dubine, vrtloge
zelene boje morske pjene. Kao da je to samo More.
More posvemašnje i ja s njim.
Pantum* za Pandelija Prevelakija
Ali ja sam Grčka,
nemojte me povrijediti.
—Pandeli Prevelaki
Recimo da si se zagušio prvim cvijetom.
Tvoj sveti otok Krit izrodio je
Kazancakija, Hortacija i Reu Galanaki,
i poznavao si laticu svake pjesme, uscvjetalu ili zgnječenu.
Tvoj je otok Krit u potpunosti porodio
stabla soli, nara i čempresa.
I poznavao si laticu svake pjesme, procvjetalu i prignječenu
kao da si upao, Pandeli, u vlastito tamno sjeme
soli, nara i drveća. Čempresi su zadržavali povjetarac
što je dolazio iz Alžira, pješčane oluje suhouste, u prijetnji da te utišaju.
Kao da si upao u vlastito tamno sjeme, Pandeli,
vladala je tišina i zvukovi poput smrti koja odjeljuje od života.
Kad su te pješčane oluje došle ušutkati u Alžiru suhih usta,
pitao si se šta je kritski, šta grčki.
Smrt je i dalje zvučala kao mrtvo udaljavanje od života
kao kad pada kiša, pljuskom.
Šta je kritski, pitao si se, a šta grčki,
zbunjen što si na otoku koji ti nekako pripada, a opet je udaljen.
Kao kad kiša pada, u jakoj tuči,
i konačno si odlučio dopustiti svojim ustima
da odgonetnu pripadnost dalekom tom ostrvu.
Toliko ti je pjesnika šapnulo na lijevo uho
kada si konačno odlučio otpustiti svoja usta.
I doveo si ih naprijed, miješajući njihove riječi sa svojima.
Toliko ti je pjesnika šapnulo na uho, ostavljajući
te da odlučiš, tumačiš i osudiš.
I sproveo si ih tamo, miješajući njihove riječi sa svojima
na načine na koje su biljke u tebi pulsirale i cvale.
Odlučio si rastumačiti i osuđivati
Kazancakija, Hortacija i Reu Galanaki
na načine na koje su biljke u tebi pulsirale i cvjetale.
Recimo da si se zagrcnuo prvim cvijetom.
* vrsta lirske pjesme kakva je Bodlerova "Večernja harmonija"
Za Hiperboreju preveslao Radomir D. Mitrić
